Chapter X: The Story of Olopana and His Wife (3)
During the reign of Moikeha he had two very powerful warriors, Niniukalani and Pohinakahonua. There were none stronger than these two. Upon seeing the canoe coming to be moored on the kapued grounds, Niniukalani took up his war club, Kahikinaakala, and approached the canoe. When he reached the dry sand he began twirling his war club. As the man was approaching, Kila asked his men: “Which one of you is willing to go and fight Niniukalani?” No one spoke up for some time, as they were all afraid. Ukulii, however, arose and said: “I will go and fight him.” Kila then said: “Yes, you are so small that you will be able to get very close to him. When you get ashore don’t look up or you will get killed; but keep your eyes always down and watch the shadow over you. If he twirls his club on the left, jump to the right, as he will then strike to the left; and if he twirls on the right, jump to the left.” After Kila had imparted his instructions, Ukulii jumped ashore with his war club and approached Niniukalani. Niniukalani was twice the size of Ukulii and was sure of beating him, which he likened to so much chaff. [134]
At this time the place was packed with the chiefs and people who were eager to see the conflict. They never had any idea that the small man had any chance with the big man at all. Niniukalani, upon seeing Ukulii, began to twirl his war club, Kahikinaakala, and, when Ukulii was within striking distance, let it come down; but Ukulii jumped to the right and toward his opponent. The club missed its object and hit the sand, causing it to fly in all directions, and left a deep valley, hiding the two contestants from view for a time. Everybody believed that Ukulii was killed. After the cloud of sand had settled, the people saw that both of the contestants were still there. Ukulii then twirled his club and made a feint as though to strike. Niniukalani dodged, but before he could recover himself, Ukulii struck to the right which caught Niniukalani squarely, cutting him in two and killing him instantly. At this the crowd cried out: “One for the stranger and none for the son of the soil. Nobly done! No wonder this canoe dared to land on kapued ground, for it carries a noble warrior.”
Pohinakahonua, upon seeing the death of his mate, came up with his war club, Puaihanuole. He then issued a challenge, boasted and said: “He could not have been struck at; if he had he would have been in pieces. He shall not escape me.”
Ukulii, after his encounter, returned and boarded the canoe. When Pohinakahonua was seen to come out and issue his challenge, Kila asked: “Which one of you will go and meet Pohinakahonua?” Hohoiea answered: “I will.” Kila then instructed him what to do, and he jumped ashore to meet Pohinakahonua. As soon as he was within reach Pohinakahonua swung his club to the right, but Hohoiea was not there, as he had jumped to the left of Pohinakahonua. Hohoiea then swung his club from the ground upward, which cut Pohinakahonua in two from his hips to his head, killing him. At this the crowd gave another shout, saying: “The strangers have two, and the sons of the soil have none. This canoe carries some mighty men who have killed the warrior guards of the land.”
The result of the conflict was then carried to the king, Makalii. When Makalii heard it he arose and came down with his war club, Naulukohelewalewa. Makalii at this time was living in a land above the clouds. Makalii was a goodly man to look upon, closely resembling his older brother Moikeha. He was very powerful and brave, but not like Kila. As Makalii arrived on the kapued ground he began to swing his war club right and left. Upon seeing this Kila said to his men: “That is Makalii, the king. He is a very powerful man; none of you will be able to stand up against him. I will go and meet him. But before I go, I want you to remember this: if I shall be slain in this encounter, you have your course of escape, return by it to Kauai; but in case I live, then all will be well.” Kila then took up his war club, Kahihikolo, [135] and jumped ashore from the canoe, stepping on the rocks. At sight of Kila the crowd began to shout, admiring his beauty. Even the ants were heard to sing in his praise; the birds sang, the pebbles rumbled, the shells cried out, the grass withered, the smoke hung low, the rainbow appeared, the thunder was heard, the dead came to life, [136] the hairless dogs were seen and countless spirits of all kinds were seen. All these things mentioned were the people of Moikeha, who upon the arrival of Kila his son, caused themselves to be seen, in testimony of Kila’s high chief rank.
As Kila came within reach, Makalii brought down his war club, Naulukohelewalewa. The wind whistled by, the dust and sand arose in clouds, and a deep valley was seen where the club struck the ground. The two were hidden in the dust. The people ashore thought that Kila was killed, but after the cloud of dust and sand had settled they beheld Makalii and Kila still facing each other; because when Makalii swung his club on the right he brought it down on his left, so Kila had jumped toward the right side of Makalii and was saved from a terrible death. As they again faced each other, Kila twirled and brought down his club, Kahikikolo, the swirl of which felled Makalii. The reason of this escape was because Kila had in mind the warning given him by Moikeha his father, upon his departure from Kauai, in the following words: “You are about to go on your voyage. If you should fight with your uncle, don’t be thoughtless, else you will kill him.” This was the only reason why Makalii was saved; otherwise he would not have again seen the warming sun.
After the fight Kila returned to his canoe, while Makalii laid on the ground for a period of time sufficiently long to cook an oven (umu) of food; whereupon he arose and staggered to the house. While on his way to the house he congratulated himself on his miraculous escape. This was the last time he was seen on earth, for he returned up above [137] and died there.
The end of this contest saw Kila master of all the lands. The canoe was then beached and he went ashore. At this the shells [138] cried and asked: “What is the object of this voyage that has brought my lord here?” Kila replied: “It is a voyage in search of a chief.” The shells said: “There are no more chiefs; all are dead. We were deserted by your father in this place, without food and without fish, your father taking everything with him, and we have managed to just exist.”
Kila then continued on his way, meeting the former inhabitants of the land who wailed and cried to him, until he arrived at the palace of Moikeha, Moaulanuiakea. This was a very beautiful house, being very lofty and was thatched over with the feathers of birds. The battens were made from the bones of birds and the timbers were of kauila wood. It is said in the legend of Moikeha that the reason why Moikeha journeyed to Kauai and lived with Hooipoikamalanai was on account of his oath, never to return after the ridge-pole of his house, Moaulanuiakea, had sunk out of sight.
When Kila arrived at the house he looked it over and saw that it was indeed grand, majestic and lofty; but there were no people; the doors were fastened; the guards were dead and the place was overgrown with weeds. Kila, however, had with him the means of unfastening the doors and of bringing the guards to life as well as everything else. As he opened the gate, two of the guards came to life and wept over him. As he entered the roadway to the house, two more of the guards came to life. Arriving at the main door, two more guards came to life. As the door was opened another two came to life, and entering the house he found a guard in each room who all came and kneeled before him with tears in their eyes. Kila then lit the lamp which once belonged to Moikeha, walked to the couch and laid down.
While Kila was asleep Luukia came outside of the house, spying, watching this glow inside, its redness; and when she saw this red glow, tears fell from her eyes. She choked, and her heart quickened when she thought it was Moikeha. The night was far spent when the guards fell asleep. Luukia walked softly and carefully to where Kila was sleeping and looked at him; he resembled Moikeha, but was handsomer. She leaped on him crying, and embraced and kissed him. Kila awoke startled and looked at her.
Then they contended together until the break of day, when Luukia said: “I have no private; it was corded up by Olopana, and it has been sealed up from the time your father went away to this day.” Kila then said: “If you will consent it can be unfastened, and it can be closed again.” Luukia consented, and Kila unfastened [the cords]. Then they gathered up the fine strands of thought, indulging in love’s desire, and braided the lehua wreaths in dreamland, after which Luukia went her way. Later she became wholly Kila’s.
And that is the end of this legend.
HE KAAO NO KILA.
O Moikeha ka makuakane, o Hooipoikamalanai ka makuahine, o Kapaa i Kauai ka aina, oia kahi o Kila i hanau ai. Ekolu lakou o ka hanau ana, o Kila ka muli. I ko lakou wa kamalii, he hooholoholo waa ka hana i ka muliwai o Wailua, a i ka wa nae e hakoko ai me na kaikuaana, na Kila no ka eha o na kaikuaana. A mahope, hailona o Moikeha i na keiki ana, i akaka ko lakou mea ikaika, a koa. I aku o Moikeha: “E hele oukou a ma kela kapa o ka muliwai, kuu mai i na waa a oukou, a i ku kuu piko, o ke keiki waiwai ia o oukou.” Kuu mai la ka mua, aole i ku, kuu mai la kona muli, aole i ku, kuu o Kila, ku ka piko o Moikeha; olelo aku o Moikeha i na keiki: “Aohe a olua waiwai, eia ke keiki waiwai o ko olua pokii.”
A nui ae la o Kila, nui pu kona maikai a me ka nani, a oia ko Kauai oi a puni; aole ona lua, nui pu me ka ikaika a me ke koa. O Moikeha, mai Kahiki ka hele ana mai, i aaia i ke aloha o Luukia, a haalele aku ia i kona hale ia Moaulanuiakea, a me na ’lii, na kanaka, na kupu o ka moana.
Ma kona hele ana mai, loaa o Kakakauhanui i ka lae o Kalauu i Molokai, e lawaia ana. He kanaka uha loihi ia, e luu ana ke kino ilalo, e kaohi ana ka uha i ka waa, he kanaka aho loa. Lawe mai la o Moikeha ia ia i keiki hookama, a noho i Kauai. He ’lii nui o Moikeha, a he ’lii no hoi ka wahine o Hooipoikamalanai, no Kauai a puni.
Hoomakaukau o Moikeha i na waa no kana keiki no Kila, e holo ai i Kahiki i kona wahi i kumakaia ia ai e kona poe enemi. A makaukau, ee na hoewaa, na ka liu, na kahu, na makuakane hanauna; o Kakakauhanui, o Kila i luna o ka pola o na waa. Mamua ae o ke kau ana i na waa, olelo aku o Moikeha i ke keiki: “Ke hele la, mai hoohewahewa i ko makuakane, o Makalii, o make ia oe.”
Holo aku la lakou a naha na moku o Hawaii nei, a nalowale ka aina, koe o Mauna Kea, aole i nalowale. Loaa lakou i na kupu o ka moana ia Keaumiki a me Keauka, mimiki ia ka waa o lakou ilalo, a loaa ke ko-a, a me ke a, ka puna. Ia wa luu o Kakakauhanui a noho ilalo; hookahi anahulu a me na po keu elua, ea mai o Kakakauhanui; hookahi anahulu ko Keaumiki a me Keauka, ea mai. Nolaila, pakele na waa i ka make. Ia lakou i holo ai a kokoke i ka aina o Kahiki, aia i ka moana he wahi aina moku i ke kai, ilaila ka makuahine o Moikeha, he iole, o Kanepohihi, ua nalo na maka i ka alu, he luahine makapo, e pulehu maia ana.
A hiki o Kila i kahi o Kanepohihi e pulehu maia ana, lalau iho la keia i ka maia, a kapae ae la i kapa; haha iho la o Kanepohihi, aohe loaa, olelo iho la: “He kupu hoi keia.” I aku o Kila ia Kanepohihi: “E weli hoi ia oe e Kanepohihi.”
Olelo mai o Kanepohihi ia ia: “E ane ana.”
Olelo aku o Kila: “I aloha mai ko moopuna haku ia oe.”
Ninau aku o Kanepohihi: “Owai ua moopuna haku nei a’u?”
Hai aku o Kila: “O Moikeha.”
Ninau hou mai o Kanepohihi: “Ke ola ala no ka o Moikeha?” “Ae, ke ola ala no.”
Ninau hou o Kanepohihi: “Ka walea ana?”
Kau aku o Kila me ka lealea:
“I walea ia Kauai,
I ka la hiki ae a po iho,
I ke kee a ka nalu o Makaiwa,
I ka hiki mai a ka la maluna,
O ke kalukalu o Kewa,
O ka wai halau o Wailua.
O ka lealea o ka mai o kuu makuahine,
O Hooipoikamalanai,
O kahi noho no o Kauai a make.”
Olelo mai o Kanepohihi: “Akahi ka hoi ka loaa o ko makou inoa ia oe, aole hoi he loaa o kou inoa.”
Olelo aku o Kila me ka hai i kona inoa ponoi: “O Kila iuka, o Kila i kai, o Kila pa wahine, a Hooipoikamalanai o Kama au a Moikeha.”
Olelo mai o Kanepohihi: “E kuu haku, heaha ka huakai a kuu haku o ka hiki ana mai?” I mai o Kila: “He huakai imi alii.”
“Aohe alii; a Kahuahuakai pau na ’lii i ka luku ia, koe ko makuakane, koe au a me ka muli o ko makuakane, nolaila, hele aku ai ko makuakane o Moikeha a noho ia Kauai.” Ma ko Kila mana a me ka ike, olelo aku la ia: “He ’lii no, aia la i uka o Wahiawa, ua alai ia mai e ka ohu, ua paa ia Huihui laua o Maeele.” O ke kumu o Kila i hiki ai imua O Kanepohihi, o ka pololi. I mai o Kanepohihi: “Aohe a’u ai, o ka noho wale iho la no i anei. Hookahi no mea ai o ko makuakane o Makalii.”
A Makalii, o ko Moikeha kaikaina no ia, a oia no ke ’lii o ka aina, a nana ua koko nei o Makalii (no ka inoa), ilaila ka ai, ka ai, na mea a pau loa. A he ike no ko Makalii i ke kilokilo e like me Moikeha, a me Kila; no kona ike e hiki aku ana nei kupu (Kila) i ka aina, nolaila, lawe keia i na mea ai a pau a paa i ke koko, kau i luna, oia kela olelo kahiko o Hawaii nei: “Hului koko a Makalii kau iluna.” E pii ae ana o Kanepohihi ma kona kino iole, a aki i ke koko a Makalii, haule ka ai a me ka ia i lalo nei, loaa ka ai a Kila a me na ohua.
Holo aku la o Kila a hiki i ka aina, holo aku la ka waa o Kila a ke awa kapu e ku ana ka pahu kapu, no Moikeha ia wahi; aohe waa pae malaila, aohe kanaka hele, hele no make, he kapu mai ko Moikeha noho ana a hele, oia mau no ke kapu a me ke kiai ia. Kahea mai la o uka: “He waa e! he waa hoi kela!! Makau ole kela waa i ke kapu o ke ’lii; a nui ko ikaika i na la, ola oe.” Ia lakou nei i pae ai ma ia wahi, aole nae i kau na waa o lakou nei i uka, i ke kai no kahi i hekau ai. O Kila hoi, ua opeope ia a paa kau iluna o ka pola o na waa. He kanaka maikai loa o Kila, aohe puu, aohe kee, a he nani ke nana aku, a ua hele kona maikai mawaho o ke kapa a me kona opeope e wahi ana.
Olelo aku o Kila i na kanaka o luna o ka waa: “Ina nana oukou a i hele mai kekahi kanaka nui, i na waa nei, o Mua ia, he kanaka puni wahine ia, oia ka mea nana i kumakaia o Moikeha i hele ai. A owau hoi, mai hai oukou ia’u ke ninau mai.” A hiki o Mua i na waa, nana i na kanaka, kukulu iluna, kukulu ae la i ke kanaka mamua, nana i ke alo aohe puu, nana i ke kua, loaa he okakulai, he puu. Olelo aku o Mua: “Aole e loaa ia oe o Luukia.” Pela no ka nana ana a pau na kanaka o na waa, a koe o Kila. O ko Mua manao ma keia nana ana, i loaa ke kanaka maikai e lilo ai o Luukia, alaila, nonoi aku nana e moe e mamua o Luukia, no ka mea, aole i loaa o Luukia ia ia mamua a hiki ia la.
He wahine maikai loa o Luukia, aohe ona lua ma ia aina a puni, o ka Olopana wahine ia, aole nae o laua moe kino, no ka pehu o Olopana, nolaila, ua paa o Luukia i ke kamaaha ia e Olopana (oia kela aha waa, e hoa ia nei a hiki i keia la), mai ka hele ana mai o Moikeha a hiki ia Kila.
Nolaila, ninau aku la o Mua: “A heaha hoi keia opeope nui e kau nei i ka pola?” Olelo mai na kanaka: “He opeope kapa.” Hele aku la keia haha, a ike iho la he kanaka. Haha iho la o Mua, wehe ae la i ke kapa, nana iho la ma ke kua, a me ke alo, aohe puu, aohe kee, olelo iho la: “Loaa ia oe o Luukia. Ea, a i loaa o Luukia ia oe, na’u e moe mamua.”
Mamua ae o ka nana ana o Mua ia Kila, ua olelo aku o Kila i na kanaka: “I hiki mai auanei o Mua a i nonoi mai e moe me Luukia, olelo aku oukou, e moe i loko o ka waa nei, ilalo ke alo, aohe make ala, aohe make oni, aohe make olelo, e moe malie, i loaa o Luukia.” A pau ka nana ana ia Kila, olelo aku la na kanaka ia Mua e like me na olelo a Kila, a lohe o Mua, he mea olioli ia. A moe o Mua i lalo ke alo, i loko o ka waa, olelo aku o Kila i na kanaka: “E mimi maluna iho o Mua.” Pela ka hana ana, a po ka la, a ao ka po, a po hou ka la, ua lana ka mimi maluna o Mua, a make iho la ia me ke ko ole o kona kuko ia Luukia. Pela i hookoia ai ka huhu o Moikeha i kona mea nana i kumakaia, ma ka noonoo o kana keiki o Kila.
Iloko o ko Moikeha wa e noho alii nui ana ma ke aupuni, elua ona koa ikaika loa, o Niniukalani, o Pohinakahonua, aohe koa e oi mamua o laua. Hele mai la o Niniukalani me kana laau palau, o Kahikinaakala a ke one maloo, oniu. Olelo aku o Kila i na kanaka: “Owai ko oukou e hele e koa me Niniukalani?” Aohe kanaka aa, no ka makau; ku ae o Ukulii a olelo: “Owau ke hele e koa.”
Ae mai o Kila: “Ae, o oe, o ko uuku auanei komo oe i loko, o koiala nui hele i waho, i lele oe i uka, mai nana oe iluna, o make oe, i lalo oe e nana ai i ke aka, i ka malu maluna ou. Ina e hookaa kela i ka laau ma ka hema, ma ka akau oe e ku ai, aia ka hauna laau ma ka hema, a ina hoi ma ka akau ma ka hema oe.”
A pau ka olelo ana a Kila, lele aku la o Ukulii me kana laau, lele aku la a ku me Niniukalani, ua palua kona nui imua o Ukulii, a he mea ole o Ukulii i kona manao ana, heaha la ia imua ona? He opala. Ia wa, ua piha ke one i na ’lii a me na kanaka he nui loa, e nana ana i ke kaua, aole nae o lakou manao e ola ana kahi kanaka uuku i ke kanaka nui. O Niniukalani, ke hookaa nei i ka laau palau ana, ia Kahikinaakala hoomoe iluna o Ukulii, komo ae ana o Ukulii i ka akau, hala ka laau, loaa ke one, puehu liilii, moe ke awawa, nalo laua nei i loko o ke one. Manao na mea a pau ua make o Ukulii; a mahope, ku hou laua nei, hookaa o Ukulii i ka laau ma ka hema a hoana, aole nae i uhau, alo e o Niniukalani, e waiho ae ana keia ma ka akau, loaa no o Niniukalani, make loa, kaawale o luna me lalo.
Uwa ka pihe o uka: “Akahi a ka malihini, aole a ke kamaaina. Koa! malama no i komo ia ai ke awa kapu o ke ’lii e keia waa eia ka he koa.” Ku mai o Pohinakahonua, me kana laau palau o Puaihanuole, paha, kaena: “He uhau ole ia i ka laau; e uhau ia okaoka, aole ia e pakele ia’u.”
O Ukulii, hoi aku la no ia a na waa noho. Ninau o Kila: “Owai ke hele e hakaka me Pohinakahonua?” I mai o Hohoiea: “Owau.” Ao ao mai la o Kila a maopopo, hele aku la a ku me Pohinakahonua. Waiho iho ana o Pohinakahonua i ka laau ma ka akau, alo o Hohoiea ma ka hema, hala; hue lepo ae ana o Hohoiea i kana laau, mai ka papakole a ke poo ke kaawale, make o Pohinakahonua. Uwa ka pihe o uka: “Alua a ka malihini, aole a ke kamaaina, ikaiha kanaka o keia waa, ke make la na koa kiai o ka aina.”
Lawe ia aku nei ka lohe, a i ke ’lii ia Makalii olelo; a lohe o Makalii iho mai la (aia kona wahi iluna); a hiki o Makalii i lalo me kana laua palau, o Naulukohelewalewa. He kanaka maikai loa o Makalii ke nana aku, ua like no me kona kaikuaana me Moikeha, he ikaika, he koa, he mana no hoi, aole nae i like me Kila. A hiki o Makalii i ke kahua kapu, ku iho la me kana laau palau, e hookaa ana me ka oniu ma ka akau a ma ka hema. I aku o Kila i na kanaka o ka waa: “O Makalii kela, he ’lii, he ikaika, aole oukou e ola ke hele aku e hakaka; owau ke hele ae. Eia nae ka’u olelo ia oukou, i hele au a i make, oke ala no nei hoi ia Kauai, aka hoi, i ola au, aole hoi o ia.”
Hopu iho la o Kila i kana laau palau o Kahikikolo, a lele iho la mai na waa aku, a hehi iho la i ka paala. Uwa ka pihe o uka i ke kanaka maikai o Kila; uwe ka naonao, kani na manu, nehe ka iliili, oleole ka pipipi, mae ka manu, moe ka uwahi, pio ke anuenue, kui ka kekili, olapa ka uwila, ua ka ua, kahe ka wai, kaikoo ke kai, popoi ka nalu, lele ke akoakoa me ka puna i uka, olo ka pihe a ka hanehane, ala na ilina, ala ke namu ke nawa, ka huhu ai laau, hoike ka olohe, hele mai kini o ke ’kua, ka pukui akua, ka lalani akua, na mea a pau loa. O keia mau mea a pau loa, oia na kanaka o Moikeha, a i ka hiki ana o Kila kana keiki, hoike lakou, oia ka hoailona o ke ’lii nui.
A kokoke o Kila i o Makalii la, hoomoe iho ana o Makalii i kana laau palau, ia Naulukohelewalewa hio ka makani, lele ka lepo me ke one, kahawai kahi i loaa ai i ka laau, nalo laua i loko o ka lepo. Manao o uka, ua make o Kila; a pau ka wili ana o ka lepo, ku aku ana no o Makalii me Kila, no ka mea, ua kaa akau ka Makalii laau, ma ka hema ka hoomoe ana. Nolaila, komo o Kila i ka akau, a pakele i ka make weliweli a Makalii.
Ku hou laua, hookaa na laau hoomoe o Kila i kana laau palau, ia Kahikikolo i lalo o ka lepo, mana kahawai, kahe ka wai, wili ka puahiohio, wili ka lepo me ke one i ka lewa. O Makalii, ua loaa i ka hau o ka laau a Kila, ua waiho i lalo, o ke kumu o keia pakele ana o Makalii, o ka olelo kauoha a Moikeha i ka wa i Kauai ia Kila penei: “Ke hele la, a i hakaka oe me ko makuakane me Makalii, mai hana naaupo oe, o make ko makuakane.” Oia wale no ko Makalii mea i ola ai, ina ua haalele i ka la i ka mea mahana.
Hoi aku la no o Kila a luna o na waa noho, o Makalii hoi, waiho iho la, a moa ka umu, ala ae la me ke kunewanewa a hoi i ka hale. Ma keia hoi ana, he mihi nui ko Makalii i kona pakele mai make, o kona ike ana no ia i ka aina, hoi i luna a make.
Puni ae la ka aina ia Kila, pae aku la na waa, hele aku la o Kila, uwe ka pipipi, a ninau mai: “Heaha ka huakai a kuu haku o ka hiki ana mai?” I aku o Kila: “He huakai imi alii.” Hoole mai ka pipipi: “Aohe alii, ua make, o makou wale no koe, haalele ia iho makou e ko makuakane, i keia wahi, aohe ai, aohe ia, ua lawe aku ko makuakane a pau loa, o ke opu wale iho no ka makou.” Pela no o Kila i hele ai, me ka uwe mai o na makaainana ia ia nei, a hiki keia i ka hale o Moikeha ia Moaulanuiakea. He hale maikai loa, a he hale kiekie loa no hoi, he hulu manu o luna i ako ia ai, he iwi manu ka aho, he kauwila ka laau. (Ua oleloia i loko o ko Moikeha kaao, oia kona kumu i noho ai ia Kauai me Hooipoikamalanai, alaila, nalowale ke kaupoku o kona hale o Moaulanuiakea.)
A hiki o Kila, nana aku la ia i ka hale, nani, hanohano, kiekie, aole nae he kanaka, ua paa na puka, ua make na kiai, ua kupu ka nahelehele. Aia ia Kila, he ki no ka hale, no na kiai, no na mea a pau. A komo o Kila i ka pa a wehe aku la, ala mai elua kiai, a uwe mai la ia Kila, komo o Kila a ke alanui e komo aku ai, ala mai elua kiai, a hiki o Kila i ka puka, elua kiai, a hemo ka puka, elua kiai. A komo o Kila i loko, he lumi no he kiai, he lumi no ke kiai, ala mai la na kiai a pau a kukuli imua o Kila me ka waimaka. Hoa ia ae la ka ipukui o Moikeha e Kila, hoi aku la o Kila a luna o ka hikiee o Moikeha moe, po iho la moe o Kila.
Ia Kila e moe ana, hele mai la o Luukia a mawaho o ka hale hoomakakiu, e nana ana i keia mea wena i loko, a me ka ula, a ike o Luukia i keia mea ula, uwe iho la ia me ka helelei o ka waimaka.
I kona manao o Moikeha, pela ka hakui o kona puuwai, pela ke kaoo ana o kona manao. A pau na kiai i ka moe, a aneane e huli ke kau o ka po, nihi aku la o Luukia a hiki io Kila ala, nana iho la, ua like me Moikeha a oi ae, lele iho la maluna, uwe; apo iho la me ka honi, puoho ae la o Kila, a nana ae la. I loko o ia wa laua i aumeume ai i ke kihi o ka malama, i aku ai o Luukia: “Aohe mai, ua paa i ke kamaaha ia e Olopana, mai ka la a ko makuakane i hele aku ai a hiki i keia la.” Olelo aku la o Kila: “Ina he ae oe, he hemo wale no ia, a he paa hou no ke hana.” Ae mai o Luukia, wehe iho la o Kila a hemo. Ia wa laua i mali iho ai i na kaula makalii a ka manao, e nonoke ana i na hakina pau ole a ke aloha, e wili ana i na koai lehua a ka moe. A pau ae la, hoi aku la o Luukia, a mahope lilo loa ia Kila.
Oia ka pau ana o keia kaao.
FORNANDER COLLECTION
OF
HAWAIIAN ANTIQUITIES AND FOLK-LORE
THE HAWAIIAN ACCOUNT OF THE FORMATION OF THEIR ISLANDS AND ORIGIN OF
THEIR RACE WITH THE TRADITIONS OF THEIR MIGRATIONS, ETC., AS GATHERED
FROM ORIGINAL SOURCES
BY
ABRAHAM FORNANDER
Author of “An Account of the Polynesian Race”
With Translations Revised and Illustrated with Notes by
THOMAS G. THRUM
Memoirs of the Bernice Pauahi Bishop Museum
Volume IV—Part II
Honolulu, H. I.
Bishop Museum Press
1917
THE STORY OF UMI: ONE OF THE MOST NOTED OF HAWAIIAN KINGS.
Comments
Log in to leave a comment.
Fornander collection of Hawaiian antiquities and folk-lore, Volume 1 (of 3)Chapter X: The Story of Olopana and His Wife (3)
0%21 min left in chapter